Quintessence of Dust

 
Utrca mi kolegica na posao sva sretna i kaze "Dobila sam na lutriji! Neka spanska lutrija, ne mogu da se sjetim da sam je ikad igrala, ali eto izgleda da jesam, poslali mi mail kazu da sam dobila 50,000 € ! Ju-hu! Trebam ja samo nesto malo para njima poslati da mi mogu to prebaciti!".

Ja gledam u nju pa mi nesto zao objasniti joj sta je spam mail. Gledam je kako tako sva sretna skakuce po kancelariji, crnjak mi je sad spustiti na zemlju.

Ona vec pet godina koristi kompjuter i internet, prosto je nemoguce da nije do sada naletila na ovako nesto i da nije skontala sta se dogadja. Ali eto.
Ne mogu reci da je glupa, zavrsila je fakultet.
Ima valjda tako ljudi koji uopste ne primjecuju svijet oko sebe, koji registruju samo one informacije koje su neophodne da bi se sto jednostavnije zivjela svakodnevnica.
Minimalni zivot, primjecuje i pamti samo ono neophodno za najminimalnije rjesenje trenutacno aktuelnog problema na poslu i to je sve.

Odoh sad da joj objasnim da nece nasljediti bogatstvo od nigerijskog princa.
 
 

Pijem ti ja kafu jutros i gledam kroz prozor kako se sunce nesto malo probija kroz maglu koja se spustila na grad. Zbunilo me to nesto, gusta magla, jedva vidim zgradu preko puta, ne desava se to tako cesto ovdje, pogotovo ne krajem marta. Ponadah se na trenutak da sam upala u kakav horor film, da se nesto dogadja osim svakodnevnice.

Otvorim ti ja prozor da provjerim i ostadoh zabezeknuta. Nema magle, napolju je kristalno jasni, suncani, prelijepi proljetni dan.

"Magla" su moji prljavi prozori. Nisam ni skontala koliko su prljavi dok nije sunce puklo u njih. Uh.
Vrijeme je za proljetno raspremanje kuce. Fakat horor film.


 

Ah, ljubav je tako divna, magicna, carobna.

Trnci me prozimaju kada vidim tvoje oci... zapravo kada otprilike pogledam u pravcu tvojih ociju, corava sam pa ih ne vidim dobro. Nemam pojma ni koje su boje, ali eto lijepo se osjecam kada pokusavam da ih vidim, kad malo skiljim u pravcu tvojih ociju.
Tvoj osmijeh je divan. Nisi se nikada meni bas nesto nasmijesio, a i kad jesi ja sam suvise zauzeta pokusavajuci da vidim tvoje oci da i ne primjetim osmjeh. Sigurna sam da je divan. Valjda. U ranim si tridesetim, valjda imas jos sve zube ili barem vecinu.
U mojim mislima photoshop-irala sam tvoj pivski stomak, izravnala sam ga. Sad je divan.

Jedine rijeci koje si ikada meni uputio su "cao", obicne rijeci ali ipak divne zato sto cool zvuci kada se to kaze u postu posvecenom tebi.

Dobra si dusa. Ova izjava uopste nije bazirana na cinjenicama jer ja nemam pojma kakav si ti stvarno, ne znam te, ali eto predpostavicu da si dobra dusa, skroz fin.

Romantican si, to kazem zato sto u mojim mislima ja setam s tobom pokraj rijeke nekada oko ponoci, pun mjesec obasjava nam put (pod "pun mjesec" podrazumjevam ulicnu rasvjetu, a pod "rijeka" stvarno rijeku pored koje ima setaliste).
Ti zamisljeno i sanjalacki filozofiras o svojim osjecajima i mojoj ljepoti. Lijepo se izrazavas, ja mislim. Mislim da si jedan od onih tipova koji se znaju sluziti rijecima. Za mnoge frajere vrhunac jezickog umijeca je prosto prosirena recenica sa subjektom, predikatom i rjecicom "ba".  Ali ti nisi jedan od tih. To znam zato sto to predpostavljam jer nemam apsolutno nikakvog dokaza za to pa mogu predpostavljati sta hocu.
Potkrade ti se pokoji zaljubljeni pogled u ocima (onim lijepim ocima koje ja nikako da dobro vidim) i tako to. Prljavi, smrdljivi ulicni svirac cvili neku laganu melodiju na violini, koja u mojim mislima zvuci kao simfonija ljubavi.

Joj sto nam je lijepo u mojim mislima koje nikada nece postati stvarnost jer ti imas curu i volis je.
A ja jadna pisem patetiku po blogu.
 
 

Postoji jedna zacarana dolina.
Nijedan put ne vodi do nje, ali svako je moze naci. Nema u njoj drveca, ali pruza hladovinu onima koji je trebaju. Okruzena je visokim planinama, ali nijedna od njih ne ogranicava beskonacnost ove doline.
Cudno je to mjesto, prosarano cvijecem bez boja i mirisa.

Oni koji u nju zagaze izgube vid i sluh. Jedino im govor ostane. Lutaju u krug, slijepi, udaraju u druge. Svi govore, a niko nikog ne cuje.
Ne znam da li izgovoreno uopste ima smisla u zacaranoj dolini. U njoj su i najbolji prijatelji samo stranci u noci, utvare bez imena i lika.

Lako je izgubiti se u toj dolini, nema nista osim nasih prstiju da nas vodi kroz tamu, pokaze izlaz koji je uvijek nadohvat ruke.

Zalutah ja namjerno u zacaranu dolinu, privuce me skrivena misao.
Osjetise moji prsti na trenutak poznate ruke, njihov ritam u tami sto me sakrila. Tanke, prepoznatljive linije na njegovim dlanovima, zapisani zivot, pokreti jagodica ocajnih da saopste rijeci onima koji ne cuju. Samo na trenutak ukaza se maska pod mojim dlanovima u tisini i tami zacarane doline, maska tako draga, ceznja postisnuta, ali ne zaboravljena.
Trenutak kasnije bila sam opet sama. Lutala sam opet, opipavajuci oko sebe, trazeci izlaz.
Nije mi se vise udaralo u druge sjenke, nije bilo vise prepoznatljivih linija. Agonija zacarane doline godi dok je sve nepoznato. Jedna poznata stvar je dovoljna da narusi spokoj te mirne agonije. Rijetke su poznate ruke u dolini... rijetke, ali kobne. Pretvaraju uzitak nepoznatog u potragu za poznatim.

Napustila sam zacaranu dolinu znajuci da ce me kad-tad ponovo pozvati k sebi...
 

Istrgnu mi vjetar kesu s hljebom iz ruke danas, kad izadjoh iz turske prodavnice. Ludjacki vjetar puse sa svih strana na svu stranu, nosi sve i svasta. Odleti hljeb na cestu direkt ispred auta koje napravi tanku lepinu od mog svjezeg rucka.

Na raskrsnici stoji cika policajac i nesto biljezi. Pridje mi i kaze kako ga je sef poslao da stoji tu i dokumentira saobracaj jer hoce da utvrde slabe tacke i poboljsaju stanje. Raskrsnica je inace ludilo, jako prometna dan i noc, bruka semafora koji su katastrofalno sinhronizirani, beskrajne rijeke automobila koji skrecu u svim pravcima. Jos uz to je u dijelu grada koji je pun mladih doseljenika koji vole brza auta i koji ne vole pravila saobracaja.
Kaze cika policajac sa osmijehom "moram uracunati i becki vjetar u ove moje biljeske".

U tom trenutku izadje turcin iz prodavnice i pruzi mi kesu sa hljebom, kaze "Allah ti uze, Turcin ti ponovo udijeli, ne moras platiti" i valja se od smijeha.
Ugurah ja hljeb nekako u torbu, kontam ne bi bas dobila i treci ako se ovome nesto desi.

Legenda kruzi po Becu da postoji jedan trenutak dnevnog svjetla, tacno u momentu kad zadnja zraka sunca obasja grad, u kojem se mogu cuti glasovi andjela kako proricu nasu sudbinu ako u tom trenu nema vjetra.
Svaki dan ljudi pokusavaju uhvatiti taj magicni momenat, ali na zalost jos nikom nije poslo za rukom jer svaki dan bez izuzetka PUSE PROKLETI VJETAR!!!

Odoh da popijem aspirin, zabolila me je glava od vjetra.

Vjetar.

Djeca se uvijek vrte u krug.

Trce oko stolice, oko stola, oko klupe u parku, ganjaju se oko auta, vrte se u krug na svim mogucim oblicima onih vrtuljaka po igralistima, vrte se oko sipke na sredini vagona u podzemnoj zeljeznici.

A onda jednog dana odrastemo i nije nam vise zanimljivo vrtiti se u krug. Nervira nas. Provocira  bijes i svadju. Predstavlja besmislenost, repeticiju, nedoraslost.

Odrasli vole ili prave linije koje vode do cilja ili vijugave po kojima je lijepo putovati i posmatrati okolinu. Ali nikada krug. Ne.

Danas mi krug nesto posebno smeta...

U starom Rimu postojao je jedan praznik koji se zvao Lupercalia. Slavio se 15. februara i predstavljao je "ciscenje" grada od zla oslobadjajuci time dobre duhove plodnosti i zdravlja.
Obicaj je bio da mladi, zgodni muskarci zrtvuju par zivotinja na jednom od svetih brda, namazu se njihovom krvlju po licu, naprave tanke trake od svjeze zivotinjske koze, trce goli kroz grad i udaraju mlade, neudate zene tom kozom. Navodno to je trebalo da donese dobro zdravlje i srecu u ljubavi.

Papa Gelasius I je u petom stoljecu zabranio proslavu tog praznika i uveo novi praznik u cast Svetog Valentina. Krscanski praznici se odnose na krscansku vjeru, ali se slave otprilike u isto vrijeme kad su paganske evropske religije slavile svoje praznike. U vrijeme kad se krscanstvo sirilo, smatralo se da ce ljudi lakse prihvatiti novu religiju ako se slavi kad su oni vec navikli da se slave praznici. Recimo, iako je skoro sigurno da je Isus rodjen nekada u proljece (po svim opisima u Bibliji), Bozic se poklapa sa paganskim praznikom zimskog solisticija, ukljucujuci i paganski obicaj kicenja jelke.

Sveti Valentin su zapravo tri sveca koja su zivjela u trecem stoljecu. Koji tacno je zasluzan za ovaj praznik nije sigurno jer ima jako malo historijskih zapisa o njima. Cak ni Papa Gelasius I nije tacno definisao na koga on misli i sta bi taj dan zapravo trebao da predstavlja.

Nije bio jedan od posebno bitnih praznika, niti se nesto posebno slavio (golo trcanje po gradu i mlacenje krvlju i kozom je bilo zabranjeno) sve do razvoja romanticizma u srednjem vijeku. Nova perspektiva nevine, romanticne ljubavi, princeva i princeza, romanticnog barenja tudjom poezijom, zahtjevala je i poseban praznik. S obzirom da Valentino nije bio bas tacno definisan, a otprilike je odgovarao ideji, uzet je kao zvanicni dan ljubavi i zaljubljenih.

Danas je to veoma komercijalizirani praznik sa ogromnim pritiskom na ljude da nekoga nadju i imaju za taj dan i potrose bogatstvo na poklone pokusavajuci da svake godine budu "originalni" i "posebni".
S obzirom da se po dekadenciji i stilu zivota sve vise priblizavamo starom Rimu mozda se neko dosjeti i uvede stare obicaje proslave ovog dana, vjerovatno bi mnogi bili odusevljeni tom idejom.

Valentino nije jedini dan ljubavi koji se slavi u svijetu. Imaju i druge kulture i civilizacije svoje mitove i bajke, neke idealizirane i sretne, a neke tuzne i realisticne.

Jedna koja se meni posebno svidja je kineska bajka o Noci Sedmih.

Prica ide ovako...
Jednom davno zivio je jedan mladi pastir Niulang (predstavljen na nebu zvijezdom Altair). Setajuci malo po svome kraju nabasao je na sedam bozanskih sestara koje su se kupale u jezeru. Zijan kakav je bio skontao je da sakrije njihovu odjecu i posmatra da vidi sta ce uraditi. Kada su primjetile da odjeca nije vise kraj vode gdje su je ostavile, sestre su izabrale najmladju i najljepsu medju njima, Zhinu (predstavljena na nebu zvijezdom Vega), da izadje iz vode i nadje njihove stvari. Posto je Niulang vidio golu, po kineskim obicajima ona je morala pristati na brak s njim. Tako su se oni uzeli i ispostavilo se da jako odgovaraju jedno drugome. Brak im je bio dobar i sretan.
Medjutim Zhinuina majka, boginja neba, je saznala da je obicni smrtnik ozenio njenu kcerku i naravno to je jako razbjesnilo. Razdvojila je njih dvoje rijekom na nebu (Mlijecni Put) i osudila ih na vjecnu samocu, Zhinu da sama sjedi i plete svoju mrezu (pletenje joj je inace bila omiljena zanimacija dok je bila na zemlji), a Niulanga da je posmatra iz daljine, cezne za njom i brine se za njihovo dvoje djece (zvijezde Beta i Gama Aquilae). Legenda kaze da se jednom godisnje ptice sa zemlje sazale nad njihovom sudbinom i polete u nebo da naprave most da bi ove dvije budale mogle barem taj jedan dan biti zajedno.
Taj dan je sedmi dan sedmog mjeseca kineskog lunarnog kalendara i slavi se kao Dan Zaljubljenih.

Mudri kinezi opisase u jednoj kratkoj prici dosadu, mladalacku ludost, iskusenje, ljubav, klasne razlike, brak, zlu punicu, razvod braka i staranje o djeci. Svaka cast.

Eto tako, ispricah ja vama par zanimljivosti. Ljubav je bila i uvijek ce biti jedna od osnovnih inspiracija ljudskog stvaralastva, ako ne i najjaca. Bogata paleta emocija koja je prati na svakom koraku je nepresusni izvor tekstova, pjesmi, prica i obicaja bez obzira na vrijeme, mjesto, nacije i religije.

Zato, zelim vam sretan dan ljubavi i zaljubljenih i da u hajru i rahatluku izbjegnete zle punice, podle intrige i pokojeg manijaka sa krvavom kozom u rukama;  da ne izgubite vjeru u to da ce i vama neko jednog dana recitovati tudju poeziju drhtavim glasom moleci boga da se ne zezne u tekstu; da iritirajuca muzika zasvira iz vasih zvucnika kada otvorite e-card sa cliché porukom, sretni jer neko misli na vas; da neko bude vasa zvijezda na nebu s kojom ste spojeni ne samo za jedan dan nego za vjecnost...

 
Glavna tema jutros: pocela masovna vakcinacija protiv svinjske gripe. Ne zna niko da li da se vakcinise ili ne. Nije obavezno, ali je preporuceno mladjim osobama ispod 50 godina sa hronicnim bolestima i slabim imunim sistemom. Valjda virus najvise voli tu grupu. Zdravi ljudi trebaju odluciti po vlastitom nahodjenju.
Meni je hronicno dosadno. Da li se to racuna?

Pandemija je pocela, cak pet ljudi se inficira dnevno. Panika!! .... ili ne.
Pratim da vidim hoce li se politicari i bogati vakcinisati, ako oni to urade, znaci da je ozbiljno i odoh onda i ja.

Mnogo interesantnija zombie epidemija i apokalipsa stize u kina ovdje u decembru. Zombieland. Jedva cekam!! Double tap, bitches!

Ove sedmice pocinje 2012 u kinima. Da, pogodili ste, film o kraju svijeta koji navodno treba da se desi 2012.-te godine, mega-ogromno rusenje svega u mega-ogromnim prirodnim katastrofama. Jedva cekam. Film. Ne kraj svijeta.

Mada i kraj svijeta ne bi bio tako losa stvar. Pogotovo ako bude zombie apokalipsa!

 

Mozak mi je stao ovih dana.
Nista novo se ne dogadja, nista novo me ne zanima, ne razmisljam ni o cemu posebno.
Nisam nista novo probala, nisam nista novo naucila kuhati, nije me niko posebno zvao niti sam neke posebne razgovore vodila.

Nisam nista gledala niti citala, nista novo slusala, nisam otkrila neko novo mjesto za kahvenisanje.
Nisam vidjela nikoga posebno, nisam nista zanimljivo na internetu procitala, nisam nista cudno sanjala.
Nema zanimljivih komsija, udarenih kolega, pjanih prijatelja niti novih poznanstava.
Nije bilo vremenskih nepogoda, vec sedmicama je samo oblacno sa sitnom kisom povremeno.

Nemam o cemu da pisem pa sam odlucila da pisem kako nemam o cemu da pisem.
Eto tako.
 

Zakoracila sam na stepenice ispred vrtova, koraci bez odjeka po prvi put.

Otrgao se uzdah ispod ulicne svjetiljke gledajuci izborano lice i tugu u djecijim ocima.

Odgurnula sam rukom ceznju ispijanu uz vino, medju njima, cutali su sa osmjehom na usnama, radovali se jer je jedan vise.

Uhvatila sam je za ruku, uplasenu i sjetnu, vodila je kroz godine i ostavila na mjestu na kojem smo se sreli.

Listala sam stranice toliko puta, a ostajalo je uvijek jos samo malo.

Popela sam se polako, gledala grad kako se budi, kako tone u noc, mirisalo je ljeto kada sam zadnji put sjedila na drvenoj stolici.

Slusala sam ga kako analizira, stvara, brise i osvaja, gledala sam ga kako odlazi.

Izgovorila sam prve pozdrave, rukovala se, smijala i trazila. Izgovorila sam zbogom.

Pocinila sam gresku, nisam je ispravila, otklonilo je vrijeme moje rijeci, ali on jos uvijek spusti pogled, zbunjen i tajnovit kao uvijek.

Citala sam rijeci uklesane u kamen davno nestalim rukama, vjesto, trajno, za njih i za nas.

Lutala sam medju knjigama, slikama, od izlozbe do koncerta, malene iskre jos gore u meni.

Nasla sam i izgubila najljepsu tajnu.

Sklopila sam oci u tami, zapletena u neobicnu paukovu mrezu jedne kisne novembarske noci.

Bjezala sam od zaludjenog uma, trcala za prelijepim svodovima, ostala zatecena ociglednim rjesenjem.

Slozila sam slagalice, naucila strpljivo uklapati dio po dio.

Shvatila sam znacenje nedorecenog... u ovom gradu u kojem proslost nikada ne spava.